O molitvi
Vjera nas uči da je Bog uvijek prisutan, no njegovu prisutnost treba prihvatiti, postati dionik te Prisutnosti, kako bi izmijenila naš život. To se događa u i po molitvi. Po molitvi se ostvaruje reciprocitet dviju svijesti, dviju prisutnosti. Božanska prisutnost je izvor života i svjetlosti. U molitvi je postajemo svjesniji te se otvaramo životu i svjetlosti. U molitvi na intenzivan način živimo naš sadašnji životni trenutak, jer se susrećemo s Gospodinom čija su sva vremena i vjekovi te kome zahvaljujemo za već primljena dobročinstva, a u iščekivanju budećeg preobraženja.
Općenito poimanje molitve uključuje pojam uzdizanja duše, tj. komunikacije čovjeka s Bogom. Katekizam Katoličke Crkve kao definiciju kršćanske molitve preuzima misao sv. Terezije od Djeteta Isusa: «Za mene je molitva zanos srca, jednostavan pogled bačen prema nebu, usklik zahvalnosti i ljubavi u kušnji kao i u radosti», te sv. Ivana Damašćanskog: «Molitva je uzdignuće duše k Bogu ili traženje primjerenih dobara od Boga» (Katekizam Katoličke Crkve, br. 2559).
U specifično kršćanskoj molitvi očituje se velika svijest o božanskoj inicijativi obzirom na naš život. Bog nas je prvi ljubio, ustvari ljubio nas je dok nas još nije ni bilo. Upravo nas je njegova ljubav pozvala u život. Bog nas poziva prije nego mi sami učinimo bilo kakav pokret, hod prema Njemu. Naša se vjera temelji upravo na ovoj božanskoj inicijativi, ljubavi prema čovjeku, prema molitelju. Opravdanje, ili bolje reći, pravednost koja nas spašava, mesijanski mir i pomirenje, sve je nezasluženi dar Božji, kojeg Bog daje besplatno i samovoljno, iz čiste ljubavi. “A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu i povjeri nam službu pomirenja” (2 Kor 5,18). Mistično iskustvo svetaca upravo je karakterizirano sviješću o ovoj božanskoj inicijativi. To veći će biti napredak u duhovnom životu krštenika, što je on zahvalniji i pažljiviji prema daru kojeg prima.
U Kristu Otac nam se je približio te se objavio kao “Bog s nama”. Samo u Kristu možemo se usuditi reći “Oče naš”. Krist nam daje hrabrost da molimo s pouzdanjem te nas uči da se po njegovu primjeru klanjamo Ocu u duhu i istini. To klanjanje vrijedi ukoliko je sjedinjeno s njegovim i prineseno u njegovo ime. Kršćanska molitva ima svoj temelj ne samo u vjeri u Krista, nego i u spoznanju Krista kao jedincatog Sina Božjega, po čijem smo sinovstvu i mi postali Božja djeca.
Kršćanstvo se može nazvati religijom molitve jer se Isus Krist objavljuje kao ispunjenje Božjih obećanja, ali i kao ispunjenje najdubljih ljudskih očekivanja. Ako je molitva stvarnost koja povezuje zemaljski svijet s nebeskim, ljudski s božanskim, tada je Kristovo otajstvo po sebi najdublja i najsadržajnija molitva. Isus sam postaje molitva. No, za nas je nadasve zanimljiv Isus molitelj i njegova molitva. Njegova molitva, a koja je uzor svake kršćanske molitve, predstavlja se kao neponovljivi dijalog čovjeka s Bogom, kao vjerni i potpuni odgovor nebeskom Ocu koji se objavljuje kao Bog spasenja. Za Isusa je molitva saobraćanje s Ocem, revnost za Očevu slavu i spasenje svijeta.
Najnečuvenija Očeva inicijativa je utjelovljenje vječne Riječi u Kristu Isusu. Ova Riječ odzvanja u svakoj stvorenoj stvari, u svemu gdje je nazočna dobrota, pravednost, ljepota i istinska radost. “Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama. I vidjesmo slavu njegovu, slavu koju ima kao Jedinorođenac, pun milosti istine” (Iv 1,14). Ova Očeva inicijativa zahtjeva to veću našu zahvalnost i klanjanje što smo svjesniji svoje nedostojnosti. Bog nas je prvi uzljubio, dok još bijasmo grešnici (Rim 5); njegova nezaslužena inicijativa temelj je naše molitve koja, u ovom smislu, postaje zahvalna ljubav prema Onome koji nas je prvi uzljubio. Prisutnost vječne utjelovljene Riječi je milost i poziv da svaku našu misao i svako naše djelo protkamo ljubavlju koja na neki način odgovara na Božju ljubav. Svaka Božja riječ i Božje djelo postaje sjajnije i snažnije ako se promatra u svjetlu utjelovljene Riječi (svemir kao priprava na Utjelovljenje…): “U njemu je sve stvoreno na nebu i na zemlji, vidljivo i nevidljivo… sve je po njemu i za njega stvoreno” (Kol 1,16).
Od Kristove molitve do molitve kršćana
Krist nije samo konačna i potpuna Božja Riječ – riječ koja daje smisao svakom djelu, nego je i savršen odgovor. U svome čovještvu, sjedinjenom s vječnom Riječju, Krist odgovara na Božji poziv u ime cjelokupnog stvorenja, i u naše ime. Na taj način on za nas postaje milost i zahtjev da se s njime sjedinimo te da i mi preobrazimo naš život kako bi postao istinski i potpuni, dragovoljni i solidarni odgovor poput njegova. A njegov je odgovor Bogu zapečaćen njegovom krvlju kojom je posvjedočio najveću moguću solidarnost s nama, ubrojivši se među grešnike, kako bismo mi grešnici bili ubrojeni među pravednike. Specifična kršćanska molitva značajna je i po činjenici da Bog nikada ne izgovara prazne riječi. Njegova je riječ učinkovita, ona postaje čin, događaj, postaje vidljivom. Kršćanska se molitva ne može odvojiti od povijesti spasenja te od onoga što se događa. Kao riječ koja donosi plod u ljubavi, pravdi, solidarnosti i vjernosti mora se ucijepiti u konkretan život koji postaje povijest spasenja.
Dok se je osobno molio Isus se je Bogu obraćao kao svome Ocu. Time je izražavao samoga sebe te je svoje učenike uvodio u otajstvo trojstvenog života. Istodobno je učio koji je posljednji cilj njegova posredništva; naime, omogućiti ljudima da poput njega postanu djeca Božja te da se, poput njega, Bogu obraćaju kao svome Ocu.
Iz Kristove molitve rađa se molitva kršćana, odnosno može se reći da je prva i temeljna značajka kršćanske molitve u tome što ta molitva svoj izvor i uzor pronalazi u Isusu Kristu. Molitva je uspostavljanje osobnog i stvarnog odnosa između čovjeka i Boga. U kršćanstvu taj se odnos smješta ne na metafizičku, nego na povijesnu razinu: naime, odnosi između Boga i čovjeka su povijesna stvarnost. Spasenje koje je Krist ostvario može se shvatiti i kao Kristov poziv da budemo dionici njegova jedincatog (molitvenog) odnosa s Ocem nebeskim. Samo po Kristu se uspostavljaju odnosi između Boga i čovjeka, jer je Krist, kako veli sv. Pavao, jedini Posrednik između Boga i ljudi (1 Tim 2,5). Drugim riječima: postoji samo jedna stvarna i ispravna molitva, a to je Kristova. Krist se objavljuje kao jedincati i savršeni religiozni čovjek Božji. U tom smislu ispravna i autentična kršćanska molitva mora biti kristološka, tj. ne može postojati doli u Kristu. Drugim riječima, kršćanska molitva, od svojih najjednostavnijih do najuzvišenijih izričaja, je sudjelovanje u molitvi koju Krist u Duhu Svetome prikazuje nebeskom Ocu. Potaknut Kristovim Duhom kršćanin je osposobljen da je Bogu Stvoritelju obrati istim riječima kojima mu se je obraćao njegov jedinorođeni Sin: «Oče!».
Kristovo posredništvo koje se ostvaruje u i po Crkvi dovodi molitelja do susreta i osobnog zajedništva s Bogom koji se objavljuje kao Trojstvo. Novost kršćanske molitve jest u tome da se radi o samoj Kristovoj molitvi koja je priopćena ljudima. U Crkvi Krist vjernike čini svojim udovima, živi u njima po svome Duhu te ih tako uvodi u živi odnos s Ocem. Teološka bit kršćanske molitve jest ući u dijalog s Bogom-Trojstvom, po Kristovu posredništvu. Kršćanska molitva je molitva čovjeka koji je uzdignut u nadnaravni red te uveden u zajedništvo božanskog života: u Isusu Kristu, snagom Duha Svetoga, postaje dijete Božje. Preobražen u Krista kršćanin kontemplira Očevo lice Kristovim očima; sudjeluje u dijalogu koji se odvija između Oca i Sina, odnosno sudjeluje u božanskom trojstvenom životu. Očito je da po ovom uzdizanju u nadnaravni red kršćanska molitva ima trinitarni značaj.
Nepojmljiv je ozbiljan i zauzet kršćanski život bez molitve. No, svatko tko je pokušao zaista kršćanski živjeti zna kako molitva može biti teška, a s druge strane zna da bez molitve ne može. U istinskoj se molitvi molitelj predaje, otvara svoje srce i svoje dubine novosti koja ga nadilazi. Molitva ga sili da iziđe iz sebe, da na određeni način umre sebi, svome načinu razmišljanja, htijenja i djelovanja. Po molitvi molitelju postupno postaje sve jasnije i jasnije što božanska Providnost od njega očekuje, a u konačnici je uvijek riječ o sve većem i dubljem obraćenju, o unutarnjem preobraženju u novog čovjeka. To nije nimalo lagan proces. Naprotiv, riječ je o dugotrajnom, životnom procesu koji zahtjeva svakodnevnu borbu, uspone i padove, uspinjanja i silaženja. Nije, dakle, čudno što mnogi nakon početnog oduševljenja za molitveni život vrlo brzo odustanu ili im molitva postane formalna, a time neučinkovita i besplodna. Istinska je molitva ponajprije pitanje srca koje se želi promijeniti, a shvaća da ne može samo od sebe ni samo po sebi.
Za kršćane koji žele istinski moliti nije dovoljno to samo željeti. To je prvi korak. Redovito je potrebno mnogo truda i napora u izgradnji ozbiljnog molitvenog života. No, važno je ustrajati. Važno je donijeti odluku o svakodnevnoj molitvi u tišini i sabranosti (ne manje od pola sata) i u tome ustrajati. Redovito se takva molitva naziva razmatranje, a ako se temelji na Svetome pismu, Božjoj riječi, postaje lectio divina. Za osobe posvećenog života ta je molitva najbolja. Važno je shvatiti da bez molitve, kako reče pslamist, «sahne duša u meni». Molitva postaje istinska duhovna hrana, izvor svjetla, radosti i snage u svakodnevnici.