Poput oaze u pustinji danas je teško pronaći čovjeka smirena, radosna i zadovoljna onim što jest i što ima.
Život je postao jedna trka za uspjehom. Što sve suvremeni čovjek ne čini da bi uspio u životu.
Premda nitko zapravo ne zna točno što to uistinu znači uspjeti i kada se za nekoga može reći da je uspio u životu.
Za ogromnu većinu uspjeti znači biti bogat novcem tj. onim što se novcem može kupiti. Jedna anketa među splitskim srednjoškolcima pokazuje da većina (preko 90 %) smatra da se sretna budućnost mjeri količinom novca koji se posjeduje i količinom užitka kojeg on može priskrbiti. Sve drugo je manje važno kao i način na koji se do novca dođe.
Čini se da ljudsko srce nikada kao danas nije toliko bilo obuzeto antičkim idealima lijepoga i dobroga, dakako u njihovu najvulgarnijem obliku.
Ova pomama za surogatima istinske sreće pojačana je raznim mass-medijima koji velikom privlačnošću i velikom snagom nameću čarobnu formulu mladosti, zdravlja i ljepote. Podsjetimo se samo na izbore raznih miss i mistera! Ili na činjenicu da niti najbanalnija reklama na TV nije bez mladih, lijepih i zdravih. Sve što je protivno toj čarobnoj formuli ne prolazi, nema mjesta. U takvom ozračju dakako da pada prag tolerancije prema svemu protivnome i suprotnome. Patnja, bolest, starost i smrt riječi su koje se susreću samo na stranicama crne kronike ili u osmrtnicama. Gubitnik i gubitak riječi su koje izazivaju frustracije, a postaju i riječi najteže uvrede.
Sekularizirani mentalitet, koji pojačava osjetljivost prema zemaljskim ostvarenjima, mit blagostanja, povjerenje u svemoć tehnike, pojačana psihološka osjetljivost prouzročili su veću odbojnost prema svakoj vrsti patnje, a istovremeno i očekivanje trenutnih rješenja na bilo koji oblik patnje. Ne smije se trpjeti. Ako se patnja pojavi, pogođeni čovjek lako se “umori od života” te se preolako odlučuje za “konačno rješenje”, koje je nažalost ono najtragičnije – samoubojstvo.
U antičkom razdoblju, osobito u grčkoj kulturi, osjećala se je jedna radikalna odbojnost prema patnji. “Bolje bi bilo ne roditi se, pisao je Plutarh, nego patiti”. Poput antičkog i suvremeni čovjek užasava se i najmanjeg oblika patnje i boli. Spreman je radije izabrati i smrt samo da ne bi patio. Da bi se izbjegla ili skratila patnja i bol proglašava se pravo čovjeka na dostojanstvenu, blagu smrt (eutanaziju), kao da smrt može biti blaga i kao da ona sama po sebi nije najveća patnja i njen najviši izraz i vrhunac.
Čovjek se od pamtivijeka bori protiv patnje. Danas više nego ikada iznašao je razna sredstva koja smanjuju, ublažuju ili uklanjaju bol i patnju. Unatoč tome, čini se da je današnji čovjek krhkiji pred patnjom, nego su to bili njegovi preci. No, to je i razumljivo. U društvu u kojemu se život temelji na neprestanom traženju zadovoljstva i potvrde samih sebe – predstavljene i doživljene kao apsolutne vrijednosti -, nužno raste i frustracija zbog neostvarenih ciljeva, koja zna doseći dramatične tonove, a to opet slabi čovjeka i psihički i fizički, tj. uzrokuje uvijek novu patnju.
Zbog navedenoga ovogodišnja korizma, u godini Velikog Jubileja, prikladno je vrijeme da se kršćani podsjete na velike istine vlastite vjere o kojima govori evanđelje, tj. Isus Krist, koji je Istina koja vodi u život (usp. Iv 6,14). Njegova je riječ da je potrebno umrijeti da bi se zaista živjelo: “Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubiti će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni” (Iv 12,24-25).
Biti zrno pšenice koje umire kako bi donijelo ploda. No, ne smijemo biti kao ono zrno pšenice koje se je bojalo umrijeti pa kad je došlo vrijeme sjetve, sakrivši se u kutu, čvrsto odlučilo ostati u žitnici. I ostalo je samo i besplodno. No dođe i vrijeme žetve, prije koje je gospodar odlučio počistiti svoju žitnicu. Zajedno s drugim smećem i to zrno bi bačeno na smetlište. U žitnicu je pohranjeno novo zrnje, plod onih koji su bili spremni umrijeti.
Umrijeti da bi se živjelo! Tvrda je to besjeda i tvrda je to logika. No jedina je ispravna jer ju je prošao i živio sam Bog, koji postade pšenica, kruh za život svijeta. Primjer sam vam dao, govori nam Isus, da i vi tako činite (usp. Iv 13,15). Pokazao je da umrijeti ne znači nestati, ispariti. Živjeti, umirati i umrijeti u vršenju volje Božje znači svoj život sačuvati za život vječni, za nebeski Jeruzalem gdje s oka svake suze nestaje. Po primjeru Isusa sebe darivati drugima, biti na raspolaganju drugima u njihovim potrebama znači poput Njega postati kruh za druge, omogućiti drugima da žive od mene.
Današnji je čovjek, živeći vlastite strahove od moguće nesreće, patnje i neizbježne smrti, negdje usput zagubio vjeru kojom su njegov otac, djed i pradjed znali proniknuti u onkraj obzorja vlastita života. Nasićeni ovozemaljštine oni su iščekivali Utjehu i Nagradu. Nisu osjećali straha pred patnjom i smrću, jer su s pravednim Jobom govorili: ”Kad od Boga primamo dobro, zar da ne primimo i zlo” (Job 2,10). Živjeli su u vjeri da je istinski blaga, blažena smrt samo onih koji umiru u Gospodinu. A to su pravednici. Stoga su i nastojali živjeti u strahu Božjemu i sramu ljudskome. Kako su živjeli i vjerovali tako im je i bilo! Blaženo!
Njihovi unuci, današnji duhovni raspamećeni starci, sve su svoje sile i snage usmjerili prema sebi, prema zemlji, prema ovovremenskom i ovosvjetskom. Njihovu životnu filozofiju dobro ocrtava slijedeća istinita priča. Pitali jednog takvog, već poodmakla u godinama, da što bi on poželio. On odgovori: “Ja bih želio, kad bi to moglo biti, da tko je umro, umro je, a tko živi neka nastavi živjeti!” Nu, lijepe filozofije! Zagrizao “stari” u ovozemaljski život i ne popušta. Ne mari što je na tom kruhu sa sedam kora polomio gotovo sve zube. Glavno da je kruh među zubima. Zaboravlja on, a čini mi se i mi svi skupa s njim, Gospodinovu riječ da čovjeku život nije u onome što posjeduje (usp. Lk 12,15), ma kako bogat ili siromašan bio.
Upravo zbog našeg zaborava bitnoga, vječnoga Bog nam šalje bol i patnju da probudi našu svijest i savjest kako bismo se obratili te tražili bitno i vječno. Ispravno reče veliki Dostojevski da se ljudska savjest rađa u patnji i trpljenju. Zaista, mnogi tek u teškoj bolesti i trpljenju istinski ozdrave i progledaju. Tek u suočenju s propadljivošću vlastita tijela i vlastite egzistencije koje doživi u bolesti i patnji, u spoznaji krhkosti vlastita života kojeg može razoriti neznatni virus, čovjek se redovito, nažalost ne uvijek, zapita o smislu, o bitnome, o vječnome. B. Pascal napisa: “Poznajem opasnost zdravlja, ali i velike prednosti bolesti. Ne žalite se, za kršćanina bolest je jedno naravno stanje”. Apsurdno, ali istinito: u patnji i boli čovjek otkriva vlastito dostojanstvo. Ono isto koje mu je u zdravlju i prividnoj sreći bilo skriveno ili za koje nije mario. Susreo sam osobe koje su mi, nakon gubitka fizičkog vida, znale reći da su tek tada progledale. Čini se istinitom Berdjajeva parafraza Descartesova aforizma u moralnom smislu: “Trpim, dakle jesam!”. Sveti Ignacije Lojolski kaže da se moramo uvjeriti da bolest nije manji dar od zdravlja. On sam se je obratio u bolesti. Ranjen u borbi i prisiljen na ležanje u krevetu mogao je dugo razmišljati, posvetiti se molitvi i duhovnome štivu. Bolest ga je dovela do obraćenja, obraćenje do svetosti, a svetost do života vječnoga, do Boga. Svojom strpljivošću, riječima i primjerom više bolesnik koristi posjetiteljima, okolini, nego oni njemu. Sveti Ivan Zlatousti reče da se čovjek koji se u bolesti pouzdaje u Boga više sviđa Bogu, nego da kao zdrav učini tisuću dobrih djela.
Gospodin Isus nas poziva da se ne bojimo sebi umrijeti kako bismo istinski živjeli. Potrebno je umrijeti vlastitome egoizmu, samovolji, svijetu, grijehu itd. da bi se moglo zaista živjeti. Gospodin nas poziva da se odrečemo svega i samih sebe i da Ga slijedimo. Poziva nas ustvari na slobodu, jer svega se odreći znači postati slobodan. Tek u slobodi, koja je drugo ime za samoga Boga, čovjek sve posjeduje. Tko “ima” Boga ima sve, bez njega sve je ništa. Tražite, potiče nas Gospodin, najprije kraljevstvo Božje, a sve drugo će vam se nadodati. Tražite, drugim riječima, da se u vašem životu ostvari volja Božja, tražite da budete savršeni izvršitelji volje moga nebeskoga Oca i tako ćete postati moj duhovni rod, moja braća, moje sestre, moja majka.
Isus nas upozorava da nam je srce, a to smo mi sami, ondje gdje nam je blago. U ovoj korizmi svaki kršćanin bi trebao istinski ispitati vlastitu svijest i savjest o svome blagu. Čime se bogati, do čega mu je stalo i čime se ponosi? Isus ne osuđuje bogatstvo kao takvo. On upozorava na opasnost od bogatstva, jer ono najčešće zaslijepi i zarobi čovjeka. Gdje je blago tu je i srce! Onima koji ostvarenje vlastita života nalaze u moći bogatstva, malog ili velikog svejedno, Gospodin poručuje: “Jao vama bogataši, imate svoju utjehu” (Lk 6,24) i svoju nagradu. Blagoslovljeni oni koji s psalmistom mogu reći: “Ti si Gospodine baština moja, moje blago, sve moje” (usp. Ps 16). Sv. Franjo Asiški, kojeg kršćanska duhovnost naziva alter Christus – drugi Krist, nakon što se je svega odrekao, pun radosti i slobode mogao je reći: “Moj Bog i sve moje!”. Budući da je ljudsko srce, kako to lijepo reče sv. Augustin, nemirno dok ne otpočine u Bogu, korizma godine Velikog Jubileja vrijeme je u kojem smo pozvani da se bogatimo blagom koje ni moljac ni rđa ne nagrizaju i koje kradljivac ne može ukrasti (usp. Mt 6,20).
Živeći u vjernom vršenju Božje volje, tj. nasljedovanju Isusa Krista, obogatimo se Bogom, njegovim mirom, njegovom radošću, njegovom milošću. Njime prožeti, ispunjeni, obavijeni i obasjani postati ćemo svjetlila u ovome svijetu. Da bi svjetiljke dobro svijetlile potrebno je ne samo ulje dobrih djela i ljubavi, nego je potrebno da staklo svjetiljke bude čisto kako bi što bolje propuštalo svjetlost. Staklo naših svjetiljki čisti se pokorom, odricanjem, ukratko askezom. Bogom obogaćeni i zahvaćeni darivajmo jedni druge ljubavlju, radošću i mirom te ćemo tako ispuniti Kristov zakon da nosimo terete jedni drugih.