U Matejevu evanđelju čitamo: “Ako je stablo dobro i plod mu je dobar, ako je stablo trulo i plod mu je truo. Ta po plodu se stablo poznaje. Leglo gujinje! Kako možete govoriti dobro kad ste opaki. Ta iz obilja srca usta govore. Dobar čovjek iz riznice dobre vadi dobro, a zao iz riznice zle vadi zlo. A kažem vam: za svaku bezrazložnu riječ koji ljudi reknu dat će račun na Dan sudnji. Doista, tvoje će te riječi opravdati i tvoje će te riječi osuditi” (Mt 12, 33-37).
Kod Mateja također čitamo: “Što iz usta izlazi iz srca izvire i to onečišćuje čovjeka. Ta iz srca izviru opake misli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke. To onečišćuje čovjeka” (Mt 15, 18-20).
U poslanici Efežanima Pavao piše: “Nikakva ružna riječ neka ne izlazi iz vaših usta, nego samo korisna na izgradnju gdje je potrebno, da iskažete dobročinstvo slušateljima. Ne žalostite duha svetoga Božjega, kojim ste opečaćeni za dan otkupljenja. Neka se ukloni od vas svaka vrsta gorčine, gnjeva. Srdžbe, vike i psovke, sa svakom vrstom zloće. Mjesto toga budite jedani prema drugoma prijazni, puni milosrđa. Opraštajte jedan drugome, kao što je i Bog u Kristu vama oprostio” (Ef 4, 29-32).
Božja riječ nam kaže prije svega da su naše riječi plod i pokazatelj našega srca, naše nutrine. Po našim riječima stvarno se vidi tko smo i kavi smo. Naša riječ nas izdaje. Riječ koja je rečena usnama ima svoj korijen i izvor u našemu srcu. Stoga je jasno da se po našim riječima i našemu govoru očitujemo mi sami. Ako su riječi dobre, plemenite, čiste, dobronamjerne, ljubazne, na izgradnju, istinite, poštene, korisne… onda smo i mi takvi. Ako su naše riječi zle, lažne, ružne, zlonamjerne, uvredljive, nekorisne, bezvezne… onda smo vjerojatno i mi takvi. Po našim riječima i po našemu govoru mi se vrednujemo pred nama samima, pred drugima i pred Bogom. Naše nas riječi opravdavaju i osuđuju, veli Isus. Mi zapravo vrijedimo onoliko koliko vrijede naše riječi, dobri smo i zli koliko su dobre ili zle naše riječi. Naša riječ je mjerilo nas samih.
Božja riječ nam nadalje kaže da naše riječi mogu i trebaju biti na izgradnju drugoga, onih koji ih slušaju. Trebaju biti korisne, pune razumijevanja, pune milosrđa i praštanja, po uzoru na Boga koji prema nama tako postupa. Svojim riječima i razgovorima trebamo biti jedni drugima poticaj na dobro, na rast u svetosti, na izgradnju. Dobrim riječima trebamo jedni druge bodriti, hrabriti, savjetovati, pomagati, oplemenjivati. Potrebno je reći drugome riječ utjehe, razumijevanja, pohvale, životnog osvježenja. Naši govori, razgovori i naše riječi trebaju nas izgrađivati u ljudskosti, u vjeri, u predanju Bogu, u čestitosti, u zvanju, u dosljednostzi, u vjernosti, u poštenju, u ljubavi itd. Bog nam je dao dar riječi i govora da ga slavimo i da drugima budemo pomoć i poticaj da budu bolji ljudi i Kristovi učenici i svjedoci.
Božja riječ nam nadalje kaže da naše riječi mogu, ali ne smiju biri riječi koje će drugoga ražalostiti, drugome škoditi, drugoga potcjenjivati, ismijavati, ogovarati, klevetati, škoditi mu, obezvrjeđivati ga… Naše riječi i govor mogu biti ružni beskorisni, zli, štetni, mogu poticati ne na dobro već na zlo, pomoći da drugi ide zlim putem. Naše riječi mogu biti sablažnjive, mogu drugoga životno dotući, ubiti u njemu osjećaj i volju za dobro i plemenito, ubiti u njemu žar, polet i revnost, mogu ubiti u drugome njegovo zvanje, volju za dobro i kreposno.
Našim riječima zaista možemo ožalostiti Duha Svetoga, a to nije onda mala stvar i šala. Odgovorni smo za svaku svoju riječ, naša će nas riječ suditi, stoga oprez, razboritost i budnost. Naša riječ može biti za drugoga izvorom gorčine, nezadovoljstva, bunta, sumnje u samoga sebe, u Boga, Crkvu i druge. Zla i ružna riječ izražava naše zlo i ružno srce i nutrinu. Svojom riječju možemo drugoga obeshrabriti, dotući, ražalostiti, krivo usmjeriti, na zlo navesti, u zvanu ohladiti. Velika je naša odgovornost u tome pogledu za naše riječi.
Naše će nas riječi opravdati ili osuditi pred Bogom. Na to trebamo neprestano misliti. Dobre riječi nas vode Bogu, zle nas udaljuju od Boga i od drugih. Potrebna je stalna, zrela i odgovorna budnost u pogledu vlastitih riječi. Zrela osoba ako imalo drži do sebe i drugih neće dopustiti da njezine riječ budu bilo kakve, a nipošto zle i ružne. Svojom riječju nastojati će Boga slaviti, drugima biti na izgradnju, sebe potvrđivati u svom dostojanstvu ljudske osobe i djeteta Božjega. Osobito na svoje riječi i govor treba paziti onaj koji je učitelj drugima, koji se priprema na tu službu. Njegova riječ ima veću težinu i drugačiji, jači odjek.
Stoga je potrebno zaista dobro paziti što se govori, o čemu se razgovara, što se sluša, što se pjeva, oko čega se najčešće i najrađe vrte naše riječi i govori. Jer to smo zapravo mi sami. Ne zaboraviti: svojom riječju drugoga mogu ubiti! Po svojim riječima možemo se pokazati neodgojenima, bezobraznima, uvredljivima. Kroz svoj govor pokazujemo ponekad ne samo svoju nemoralnost, nego i svoju bezobraznost i nekulturu.
Odgovorni smo za svoje riječi i za svoje razgovore, vrlo odgovorni. Jakov će napisati: “Smatra li se tko bogoljubnim, a ne obuzdava svoga jezika, nego zavarava svoje srce, isprazna je njegova bogoljubnost” (Jak 1,26). Potom će donijeti snažna upozorenja o potrebi obuzdavanja jezik: “Evo: kolicna vatra koliku šumu zapali. I jezik je vatra, svijet nepravda jezik je među našim udovima, kalja cijelo tijelo te, zapaljen od pakla, zapaljuje kotač života. Doista, sav rod zvijeri i ptica, gmazova i morskih životinja dade se ukrotiti, i rod ih je ljudski ukrotio, a jezik – zlo nemirno, pun otrova smrtonosnoga – nitko od ljudi ne može ukrotiti. Njime blagoslivljamo Gospodina i Oca, njime i prokljinjemo ljude na sliku Božju stvorene: iz istih usta izlazi i blagoslov i proklestvo. Ne smije se braćo moja, tako događati” (Jak 3, 5-10).
Stoga, slavimo Boga svojim riječima, druge izgrađujmo, Duha Božjega i druge ne žalostimo. Po rodu se poznaje stablo, a čovjek se poznaje po govoru. Ovo su Gospodinove riječi te su za nas upozorenje i norma življenja. Ne obeščastimo sebe i svoje zvanje nekorisnim, ružnim i bezvrijednim riječima. Neka se u našim riječima, osobito u molitvi, zaista proslavi Bog. Neka naše riječi doprinesu procvatu kraljevstva Božjega u srcima ljudi s kojima živimo i koje u životu susrećemo. Neka nas naše riječi pred Bogom opravdaju i obraduju!